04. travnja 2020.
Umjetnost, neki kažu, proizlazi iz nužde – osnovnog poriva za stvaranjem. Također, kažu da je novac nužda. Velika nužda! Kako naći zajednički jezik tako različitim potrebama?
Što rade riječki umjetnici/e, kustosi/ice, kulturni radnici/e, stvaraoci/stvarateljice kulturnog života grada? Od čega žive? Vole li svoj posao? Imaju li vremena za umjetnost? Razgovaramo s aktericama i akterima riječke kulturne scene u potrazi za utjehom – kako je Vama bilo nakon faksa? Koliko je trajala ta muka, od diplome do posla?
Završavanjem fakulteta, normalno je, kažu, osjećati se izgubljeno, uplašeno, spominju se svakakve krize… I što s tim? Kako dalje? Kriza je danas, izgleda, jedno od rijetkih iskustava na koje se može računati. Kriza inspiracije, kriza identiteta; ekološka, ekonomska, politička kriza. A što je kriza nego – vrijeme donošenje odluka!
Je li zlatno pravilo – osmisli sam/a svoj posao? Ili ti treba dobra veza? Mogu li poticaji parirati bogatom obiteljskom nasljeđu za ulaganje u prostor i opremu? Stručne prakse, stažiranja, gdje početi? Što je to freelancing? Strukovne udruge? Irska, Njemačka?
Postupno saznajemo u seriji razgovora!
Maša Drndić redateljica je, bivša studentica riječke Akademije s magisterijem iz Baltic Film and Media School u Tallinnu (Estonija), autorica brojnih filmova, profesorica u školi dokumentarnog filma; osnivačica, umjetnička direktorica i festivalska selektorica STIFF-a, te jedna od suosnivačica našeg SKC-a !
Maša trenutno radi u udruzi za edukaciju, produkciju i promociju audiovizualne umjetnosti Filmaktiv, u centru grada. Već sedmu godinu zaredom ostvaruje internacionalni festival studentskog filma, koji se održava u Art kinu i drugim lokacijama u gradu. Kao iskusna autorica prenosi svoje znanje u školi dokumentarnog filma. Uz to, radi i kao snimateljica, a nadamo se da ima vremena razmišljati i raditi na svojim filmovima, jer do sada je režirala osam dokumentarnih i eksperimentalnih filmova koji su osvojili brojne internacionalne nagrade. Znamo da je nekada putovala po rezidencijalnim boravcima u svijetu i zanima nas, da li joj to nedostaje? Voli li svoj posao i bi li što mijenjala?
Kako izgleda tvoj radni dan?
Trenutno zbog ograničenja kretanja, moj radni dan je vrlo statičan, upakiran u radnu sobicu i sveden na virtualnu komunikaciju, telefonske sastanke i na montažu. Ukradem neko vrijeme za dokolicu, za maštanje, to mi je nekako novo, i to me veseli.
Imaš raznoliko iskustvo rada: autorsko stvaralaštvo, snimateljski tj. strukovni zatim profesorski, organizacijski, selektorski tj. kustoski rad…a sve o filmu! Što ti je najdraže?
Najdraži su mi izazovi, neki novi poduhvati, procesi stvaranja, pričanje priča.
U radu na dokumentarnim filmovima volim nanovo otkrivanje, preispitivanje svijeta (ali sebe) kroz kadar. Volim mogućnosti i višeznačnosti tog kadra na platnu. U organizaciji i selekciji filmova za STIFF festival ispunjuje me zajedničko stvaranje, nadograđivanje ideja, eksperimentiranje u formi i sadržaju, otkrivanje nekih novih spona među narativima, drugačije vrste prezentacije i komunikacije s publikom.
Mentorski rad pri dokumentarnoj školi je divna kreativna razmjena ideja i priča, drugačijih pristupa i razmišljanja. Gotovo privilegirano vrijeme za nanovo otkrivanje čari filma ali i senzibilnosti i kreativnosti ljudi koji tek ulaze u taj svijet..
Kako pomiriti umjetnost i zaradu?
Svaštarenjem, nažalost. U našim okvirima moramo biti spremni prihvatiti puno toga kako bismo preživjeli. Kreativnost je onda napraviti najbolje što možemo u zadanim okvirima i time se bar donekle približiti nekom osobnom pojmu kvalitete, umjetnosti. Mislim da mi u Hrvatskoj, a još manje u Rijeci (gdje je puno manja potražnja za umjetnicima) nismo naučeni staviti cijenu na svoj rad. Novac koji se u nekom trenutku (možda) i pojavi, nije ni približno ekvivalentan utrošenom vremenu. Taj novac čini se potpuno nezavisan od procesa, on je kao neki mali bonus na sam produkt rada. Najčešće uspješnijem umjetniku u Hrvatskoj, neće puno rasti cijena za rad. Eventualno porast će mu opseg posla, a opsegom posla nerijetko, pada kvaliteta ali i motivacija.
Koja bi iskustva istaknula kao ona formativna, za tvoj umjetnički i profesionalni razvoj? Što si očekivala u vrijeme završetka studija, od sebe, od svijeta? Kako je to prošlo? 🙂
Ne znam. Vjerojatno, brojne selidbe koje sam prošla u djetinjstvu (a i u odrasloj dobi). Seljenja su pobudila želju da pamtim i arhiviram da preispitujem i uspoređujem. Sve je to negdje trebalo kanalizirati, sortirati 🙂
Kako sam odrasla uz majku spisateljicu, bilo je nekako prirodno da se izražavam kroz umjetnost. Tako sam s četrnaest godina znala da želim ići u umjetničku školu a nakon toga sam nastavila s likovnom akademijom. Mi u to vrijeme nismo mislili u terminima karijere. Klinci danas nešto drugačiji, imaju nekako osmišljeniji plan “života”, znaju u kojem segmentu se žele razvijati (u čemu sudjelovati, gdje volontirati). To je O.K., pametniji su od nas, a možda i imaju više opcija. Ipak ponekad mislim da je to lutanje i traženje sebe bitno za kreativnost, i umjetničku hrabrost. U svakom slučaju moja je generacija bila puno naivnija, nismo imali plan, bacali smo se na svaku priliku, izazov koji nam se nudio, griješili, pokušavali, otkrivali. Ništa nismo upisivali u CV 🙂 To je došlo puno kasnije.
Ipak presudno iskustvo koje je mene donekle usmjerilo dogodilo se neke 2007. kada sam upala na dvomjesečnu radionicu francuske škole dokumentarnog filma »Ateliers Varan« koja se održavala u Beogradu. Metoda ove škole je bila potpuno drugačija od svih edukacija koje sam prošla do danas. To je bilo ključno formativno iskustvo i meni ali i ostalim polaznicima od kojih se većina, nakon ove radionice počela profesionalno baviti filmom. Naučili su nas doista gledati, opažati svijet, povezivati se s njim a ne forsirano nametati značenje. Pričati price koje zaista osjećamo. Nakon toga sam odučila sam upisati studij filmske kamere. Digla sam studentski kredit i upisala MA studij pri Baltičkoj školi filma i medija u Tallinnu, Estoniji. Estonija me je naučila disciplini. Nenormalno smo puno radili na tom studiju. Nisam razmišljala što ću dalje, obožavala sam svaku sekundu te studentske iluzije. Kada sam se vratila u Rijeku shvatila sam da nije lako održati tu fantaziju, da nemam bas puno opcija u koje bi se uklopila I da ili moram smisliti I izgraditi neki svoj svijet ili se preseliti u Zagreb. Odlučila sam ostati i pridonijeti nekako ovoj zajednici.
Dosta vremena si provela po internacionalnim rezidencijama, kako ti je to iskustvo ostalo u sjećanju? Nedostaje li ti nomadski život i autorska sloboda? Postoji li ta autorska sloboda na rezidencijama?
Institucije, odnosno politike određuju teme koje su aktualne, diskurse koji su prihvatljivi i samim time sloboda, ako želiš biti financiran od tih nevidljivih “mecena” je ograničena. Naša sloboda je da interpretiramo zadato, da pronađemo pukotine koje ćemo popuniti djelićima sebe. Nerijetko kada se prijavljuješ na rezidencije ti skoro godinu dana unaprijed predlažeš “projekt”, temu i plan svog rada i netko očekuje da to ispuniš. U godinu dana svašta se može promijeniti, mijenjaš se i ti sam, pa se nerijetko nađeš u poziciji da tražiš izlaz iz okvira koji si odabrao. Jako je malo rezidencijalnih programa koje su zaista otvoreni za eksperimentiranje (iako se mnogi tako predstavljaju).
U svakom slučaju, nemam ništa protiv tih rezidencija konkretno, inspirativno je dobiti nekakav novi prostor za stvaranje, za bijeg, za upoznavanje novih ljudi, gradova, stvaranje konekcija. Bitno je za umjetnike u nekim početcima da što više stvaraju, putuju, otkrivaju, surađuju i na kraju krajeva shvate da nisi sami u tom suludom odabiru zanimanja i da ipak postoje metode opstanka 🙂
Volim, da, taj nomadski način života, ali povremeno 🙂
STIFF (Međunarodni studentski filmski festival) značajan je za studentsku filmsku produkciju, internacionalno, a i za grad Rijeku, neprestano se širi, obogaćujete program… Kako je počelo? Odakle ideja? Kako se razvilo u godišnji međunarodni festival u Art kinu? Koja je razlika, onda i sada, u obimu posla, dinamici, filmovima..?
STIFF je počeo osnivanjem Studentskog kulturnog centra 2013. godine, odnosno velikim trudom tadašnje prorektorice za studije i studente, a današnje rektorice prof. dr. sc. Snježane Prijić-Samaržije da pokrene studentsku kulturnu scenu. STIFF je tada zamišljen kao manja revija studentskih filmova, međutim kvaliteta filmova koju smo zaprimili već prve godine je inspirirala puno kreativnije programiranje i otvorila brojne ideje za razvoj u pogledu forme i popratnog programa festivala. Tako smo pomalo, iz godine u godinu rasli po pitanju sadržaja i ljudi, uključivanja studenata u proces stvaranja sadržaja i organizacije festivala, iz godine u godinu osvajali veći broj publike. Mislim da je STIFF jedan jako lijep primjer kako treba biti strpljiv i ustrajan u razvijanju manifestacije, kako treba postati blizak sa svojom publikom i angažiran u stvaranju njezinog povjerenja.
Imaš li vremena za svoje filmove? Na čemu radiš? Pronalaziš li još uvijek inspiraciju u odnosu mjesta i stanovnika, individualnim i kolektivnim identitetima, pripadanju, sjećanju, u snovima i željama koji se vezuju uz taj odnos?
Već jako dugo nemam vremena za svoje filmove, tu i tamo složim kakve dokumentarne esejčiće, skice, sebi za dušu. Zato radim dosta za druge, kao snimateljica, neke suradničke filmske projekte, promotivne filmove, video instalacije … Već duže vrijeme rađa se film u mojoj glavi, ali zbog obaveza ga stalno držim na čekanju. Sada u vrijeme ovog “Korona zastoja” otvorio se prostor za maštanje pa sam počela tu svoju ideju pomalo, skicirati, još uvijek sramežljivo razvijati. I da, bavi kolektivnim identitetima, strahom i snovima 🙂
