26. svibnja 2021.
Projekt Postanak – Riječki Novi val fokusira se na istraživanje čimbenika koji su utjecali na razvoj umjetničke i glazbene scene Novog vala krajem 70-ih i 80-ih na području grada Rijeke. Rijeka još i danas uživa titulu alternativnog/rock/punk grada kakvom je pamte generacije odrasle u vremenima kada je takav umjetnički izričaj uistinu doživljavao svoj postanak i vrhunac.
Izložba govori o pozadinskim razlozima zbog kojih je grad Rijeka, među prvima na prostorima bivše države, postao plodno tlo za razvitak eksponencijalno snažnih umjetničkih trendova. Inovativni stupanj izložbe se ostvaruje sinergijom i suradnjom različitih disciplina koje pružaju uvid u povijesno-umjetnički kontekst grada Rijeke. Također, orginalnost se postiže suradnjom studenata povijesti umjetnosti s vanjskim internacionalnim studentskim inicijativama što omogućava promociju sadržaja među širu javnost, a samim tim i prostor za profesionalno umrežavanje.
Izložba je otvorena u Galeriji SKC 21. svibnja 2021. i u 10 dana koliko je trajala, izložbu je posjetilo više od 100 posjetitelja.
Osim izložbe, održana su i stručna predavnja uz glazbenu pozadinu za koju je bila zadužena Radio Roža.
Crtice s izložbe
Ako smo odrasli u praznim i napuštenim prostorima, znači li to da smo prazna i napuštena generacija?
Novovalna generacija u Rijeci okupljala se na Kontu, gradskom javnom prostoru na koji nije bilo moguće doći, sjesti i družiti se 40ak godina ranije. Na neki način držimo tradiciju. Svijesni, da se prošle generacije prije 40ak godina u Tvornici Torpedo nisu mogle kupati, da se u Harteri isključivo radilo, u bazenima na Školjiću kupalo i da se kod Teatra išlo samo u kino, a ne skejtati, cugati i kršiti javni red i mir. Okupljamo se tamo, svjesni trenutačnosti tih prostora. Ti su prostori tada imali svoju ulogu, bili su primjenjeni nekakvim vrstama susreta koji sada na tim prostorima više ne postoje. Ti nas veliki prazni prostori danas zovu, kao da im nedostaju ljudi, i omogućavaju nam potpuno drugačiju vrstu susreta nego tada.
Mi smo generacija kojoj su svoja vrata zatvorili Stereo, Palach, na kraju i Crkva. Grad nam je zatvorio mogućnosti, a istovremeno i pružio slobodu svih napuštenih prostora, nama dobro poznatih. Generacija smo koja je istražila svaku rupu u ovom gradu, svaku zapuštenu zgradu i bunker. Odrasli smo penjući se po lansirnoj rampi i igrajući se na betonskim ulicama. Još kao djeca smo prihvatili ono što nam je dano i stvorili sliku o estetici prostora oko nas. Naučili smo vidjeti lijepo u onome u čemu drugi teško ili nikako ne vide. Betonski zidovi, hrđa i poluraspadnute konstrukcije su naše prirodno stanište. Nismo imali velikih gradskih plaža, šume, prirode i potočića. Šuma nam je bio park na Mlaci, a potočići teku daleko ispod našeg betona. Vječito nagužvane plaže u okolici grada zamijenili smo Torpedom, svijesni intime toga velikoga otvorenoga prostora. Partijali smo u Harteri, plesali u tunelima ispod grada i vrtili muziku u napuštenim skladištima i tvornicama u Industrijskoj ulici. Pisali smo grafite po Benčiću i okupljali se ispred Teatra Fenice, jer u njega nismo mogli ući. Kupali smo se goli na Torpedu i gledali u zvijezde sa krovova »Ambalaže« (nekada Hotela Emigranti, ironično).
Kont i Kružna, iako vječite lokacije okupljanja u ovom gradu, danas na dobar vikend ne broje više od 30ak ljudi, a još se sjećamo kakve su gužve ljeti bile svaki dan. Ali, tada smo možda bili i pre mladi za izaći tamo. Lakše je gledati prazne prostore na koje smo navikli da su prazni, nego one na kojima smo navikli na ljude. Zato se vraćamo na naše napuštene lokacije, koje uvijek iznenade slučajnim susretima. Mladi ih istražuju, stari tamo šeću. Netko je izašao prošetati psa, netko pecati ribu, netko tamo spava, netko stvara. Svi tamo pronalaze mir od gradske užurbanosti, privatnost od suvišnih pogleda, ali i prijateljstva sa neočekivanim ljudima.
Svjesni smo da prijašnje generacije uopće nisu te prostore mogle vidjeti na ovakav način na koji ih mi danas proživljavamo. Isto kao što će neke buduće generacije živjeti u gradu gdje će se ti prostori izgubiti, obnoviti ili prenamijeniti u prostore potpuno drugačijeg značenja i okupljanja. Svjesni smo da se u svakome trenutku Lansirna rampa na Torpedu može srušiti. Ili Rikard Benčić obnoviti. Ili da Teatro ponovno može postati zgrada kulture. I da niti jedna druga generacija neće uz te prostore odrasti onako kao što smo mi. Ti su prostori za nas slučajna okupljališta u gradu, svi ih imamo u svojim kvartovima. Takvi ružni i otuđeni prostori mogu privući samo one koji, kao i mi, vide ljepotu tamo gdje je nema. Djecu koja će uvijek zagrebati površinu i pronaći najmanju zraku sunca u kišnim Riječkim danima. Generaciju koja, kao i ti prostori, nikako nije prazna.
Raul Majkus, Tita Mikulčić Mali i Andrea Štemberger
U suradnji sa službenim voditeljem projekta, organizirala ga je i provela Laura Ikonomov Kovačević, studentica Politecnica di Milana.
Voditelj projekta je FFRI student Ivan Topolovčan, a projekt se izveo uz financijsku potporu Sveučilišta u Rijeci – Studentskog kulturnog centra.