16. studenoga 2017.
Otvaranje izložbe “Svjetlonosna bića” Anje Leko u sklopu programa Studentskog kulturnog centra Sveučilišta u Rijeci (SKC) „Zvučni zid“.
Subota, 18. 11. 2017. godine, MMSU, Benčić (Kuhinja) u 20 sati.
Izložbu je moguće pogledati do 25. 11., od 11 do 20 sati.
O programu:
Probijanje zvučnog zida, napuštanje je sigurne zone obrazovanja i početaka karijere mladih umjetnika koji su još uvijek nepoznati široj umjetničkoj sceni. Samostalna izložba omogućuje im adekvatnu prezentaciju javnosti kao i stjecanje određenog iskustva. S druge strane, šira javnost stječe uvid u nove energije i aktualnosti koje su itekako bitne za probijanje zajedničkog kreativnog zida. Programom se pokušava i razviti interes studentske populacije za izlagačke prakse
Treća izložba ovogodišnjeg izdanja “Zvučnog zida” je “Svjetlonosna bića” mlade umjetnice Anje Leko, studentice Akademije likovnih umjetnosti u Zagrebu.
O izložbi:
Svjetlonosna bića rad je nastao istraživanjem i proučavanjem čovjekova ponašanja, njegova odnosa prema drugima, prema životinjama, prirodi; njegovih emocija, nagona, želja. Anja Leko se, kreirajući svjetleće antropomorfne skulpture ljudskoga tijela sa životinjskim glavama jelena, krave i psa, načinjene od transparentnog pleksiglasa, bavi s nekoliko segmenata čovjekova bivanja: a) vezama čovjeka i životinje, njihovim sličnostima i razlikama, b) povratku čovjeka prirodi, njegovu odnosu s prirodom i svemirom te c) analizom interakcije čovjeka s drugim ljudima i životinjama.
Koristeći upravo transparentni pleksiglas ispunjen svjetlošću u oblikovanju čovjeka-životinje umjetnica dematerijalizira same likove, ruši granice između čovjekova razuma i životinjskog nagona, te ističe srž i dubinu njihovih bića. Svjetlonosna bića Anje Leko su svojevrsni mitološki kiborzi koji figuriraju kao pokazatelji neodvojivosti ljudskog i životinjskog svijeta i života. U ovakvom kontekstu razmatranja odnosa čovjeka, životinje i prirode, životinje možemo definirati, prema određenju antropologa i primatologa Craiga Stanforda, Značajnim drugima (engl. Significant others).
Rad Anje Leko ima tendenciju nagnati nas na razmišljanje o tome što životinje jesu čovjeku i što čovjek jest životinjama, pitanju koje je davne 1996. godine Nikola Visković postavio u svojoj knjizi Životinja i čovjek. Također, promatrajući začudne ljudsko-životinjske skulpture u zatamnjenom galerijskom prostoru, okružene tek biljkama, nadaje nam se ideja specifičnog zajedništva – onoga koje u doba globalnog imperijalizma, uznapredovaloga razvoja tehnologije, konzumerizma i sl. zagovara povratak prirodi, onome iskonskome, svijetu u kojemu se čovjek, životinje i priroda nalaze u simbiotskom odnosu.
Antropomorfne skulpture, postavljene u galerijskom prostoru, nalaze se u konkretnom odnosu jedna s drugom te međusobno komuniciraju. Iako bismo, imajući na umu činjenicu da se radi o tri vrste životinja – jelenu, psu i kravi – mogli pretpostaviti da bi komunikacija između njih mogla biti otežana, to ipak nije slučaj. Unatoč tome što svaka od životinja ‘govori’ drugačijim jezikom, komunikacija se odvija nesmetano: jelen priča, krava kritički sluša, a pas zainteresirano razmatra jelenove riječi. Autorica kroz ovakvu kompoziciju analizira ljudsku interakciju, unutar vlastite vrste, ali i s drugim vrstama, te tako tvori utopijsku sliku svijeta i slobodnog, nespecističkog, otvorenog društva.